Duhovni i životni obzori

Ogranak MH u Novalji novi četverogodišnji mandat obilježio je u prvoj polovici godine objavljivanjem dviju novih knjiga domaćih autora.

U sunakladništvu s Glasom koncila tiskana je knjiga Zvali su me Ribaru Antona Tamaruta ml. Knjiga sadrži podatke, bilješke i zapise koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Antona Tamaruta. Rezultati istraživanja temelje se na izvornim dokumentima te na osobnim spisima, odnosno rukopisima nadbiskupa Tamaruta, a u najvećoj mjeri na njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima i duhovnim bilježnicama koje obuhvaćaju glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. Po mišljenju autora knjige obrađena građa i svjedočanstva dokumentirano i snažno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. Antona Tamaruta te ih osvjetljavaju, pokazuju njihov rast, njihovu snagu i rasprostiranje. U svoje je duhovne bilježnice mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja. Po svojim ljudskim i duhovnim osobinama nadbiskup Tamarut zasigurno nadilazi zavičajne gabarite i njegovo je djelo poticaj svima za duhovni rast. Neposredni povod i poticaj za objavljivanje knjige je 90. obljetnica nadbiskupova rođenja (Novalja, 1922), te 65. obljetnica njegova svećeničkog ređenja i mlade mise u Novalji (1947). Mons. Anton Tamarut bio je šibenski biskup te nadbiskup i metropolit riječko-senjski. Umro je u Rijeci 2000. Knjiga je ilustrirana mnogim fotografijama iz obiteljskog i svećeničkog života nadbiskupa Tamaruta.

Autor knjige Anton Tamarut nadbiskupov je nećak, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Posebna su područja njegova zanimanja i istraživanja teološka antropologija i sakramentologija. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova. Objavio je dvadesetak knjiga, među kojima su i četiri zbirke poezije. U njima ima i poetskih radova napisanih na domaćem govoru po čemu se, uz nekolicinu drugih otočnih autora, svrstava u vrijedan niz autora koji promiču i od zaborava čuvaju domaći govor, u konkretnom slučaju novaljsku čakavicu.

Druga knjiga, Lunjske štorije, djelo je Marijana Badurine, podrijetlom iz Jakišnice na otoku Pagu sa stalnim prebivalištem u Rijeci. Već se iz naslova knjige dade naslutiti sadržaj koji autor želi podijeliti s čitateljima. Podrobnije o tome piše u predgovoru knjige Palmina Dujmešić. Vrijedno obilježje knjige našla je, prije svega, „u činjenici što je autor u svakodnevnom žrvnju kojega trenutno živimo, pronašao dovoljno vremena da zastane i zanimljivim pričama, obojanim nevinim djetinjim humorom, sjetnim sjećanjima i gotovo opipljivom nostalgijom, opiše vrijeme svoje mladosti provedeno na otoku Pagu, u rodnoj Jakišnici“. Badurina je svoje djetinjstvo proživio na otoku u uvjetima koji su bili teški. Palmina Dujmešić zaključuje:  „Koliko god puta ćete se u nekim pričama sažaliti nad tim skromnim dječakom koji širom tvorenih očiju otkriva svijet oko sebe, toliko će vas puta još jače ugrijati ljubav koju on živi u svojoj obitelji (…) U svim tim pričama za sva vremena ostat će zabilježena nevina mladost jednog ne tako davnog života.“